bude.nje

- Ja ne postojim .

Svako jutro, to mi je prva misao kad otvorim oči u ispraznom krevetu, praznoj sobi, praznome stranu i ako me iskreno pitaš, praznoj zgradi, ulici, gradu i praznome svijetu . Zovem se Hrvoje i ovo je zadnji puta da čitaš moje ime, ja ne postojim . Imam sve što si možeš zamisliti, a vrijedi mi manje od ničeg . U frižideru imam hrane za koju nikada nisi čula, a otvorim je u većini slučajeva nakon isteka roka trajanja, bacam u smeće a da pritom ni ne pomislim postoji li netko kome je prije par dana mogla popunit zvučnu komoru želuca . Svako jutro oblačim odijelo . Neki novi brand . Svaki dan bacim kunu na gluposti, deset na porniće i sapunice, dvadeset na cosmopolitan, pedeset na fast food, stotku za piće nakon joba, radića u poker, petsto na gram droge da se osjećam nadrogirano, manje usamljeno, soma na kurvu s vremena na vrijeme, dva za kremu protiv starenja koja ima zlata u sebi, pet za lijevu sisu, deset za dvije zimske gume, dvadest za putovanje, sto tisuća za mito, milion za ubojstvo, jel' ti jasno kamo se bajka razvija? Novac . Negdje na toj skali između bačene kune i cijene nečijeg života, hoda i moje tijelo s dvije priče .

*

Nisam bio u ratu, nisam krao, ubijao niti glasao . Prije deset godina, bio sam lik u kasnim tridesetim, bez klinaca, s ženom koju volim dok joj oblačim danas kupljenim crnim donjim rubljem od svile . Dvojica maskiranih likova uljeću nam u stan i počinju bacati stvari naokolo, nakon što su mi razbili oko palicom i privezali me k'o svinju, označili trakom udaljenost do koje mogu dalje u ovome životu, granice izdržljivosti ogavnog američkog selotejpa preko usana, glave, ruku iza leđa, oko tijela i ruku, nogu, gležnjeva . Vrištim u glavi dok očima udaram kujine mule koji mi siluju ženu, očima koje plaču krv iz srca . Gledam kako joj uzimaju sve osim života za kojeg molim u sebi, nepunih pet minuta u kojima se prljaju čistoćom njene duše, vežu je tren nakon toga, na isti način, očito izvježban . U deset minuta su pokupili sve njezine stvari iz stana, dokaze o postojanju i odnijeli je u zatvorenoj vreći, krvavu od suza i bola . Ostavili su crnu tangu na uglancanom parketu pokraj odsjaja bačene noćne svjetiljke . Tada toga nisam bio svjestan, jer nisam mogao više disati nakon tih petnaest minuta bacanja po podu, lupanja u radijator kako bih se nekako oslobodio i napijo krvi njihove . Vrata se zarvore .
- Bože oslobodi me, mater ti jebem! Di si sada izmišljotino?!?
Vrata se ponovno otvaraju, on ulazi i kupi ih . Primjeti nabor ispod plahte, ambalažnu kutiju, ugura ih unutra mirišući ih tren prije, smijući mi se u facu . Pucam na molekularnoj razini, nekako pokidam dio trake i podignem se na koljena, naslanjam na zid, grebem ga do prozora rušeći kopiju portreta modiglijanijeve žene, vrata se ponovno zatvaraju . Gledam u crni auto, bmw kockicu bluranih registracijskih oznaka, prilazi mu lik s kutijom, zastane i pogleda me u prozoru, baca kutiju u kontejner ispod ulične svjetiljke . Očevidaca nema .

*

Dvadest sedam sati i trideset sedam minuta kasnije, vrata ruše dva prijatelja . Ugledaju me .
- Koji kurac .
- Nemoj me. .
- Bog.. .
Krv na podu, krvave suze, zbunile su ih jer sam nepomično ležao, negdje na granici isrcpljenosti i nesvjesti . Ne mogu reći, puk'o sam i sve što je bilo nestalo je, ostavilo ruševine nekog nenormalnog svijeta u mojoj glavi, bez smisla i bez nje . Sve je nestalo u tih nekoliko sati koje sam ležao na duši koja je iskrvarila . I znao sam da neće biti odgovora . Proveo sam godinu dana lupajući na desetke vratiju, loveći stotine rukava, puneći još više novčanika, ali svi gu govorili:
- Odustani!
Nikada nisam dobio nikakve odgovore . Bio sam kažnjen što postojim, a ne znam zašto . Nakon godinu dana izgubio sam razum, a samo sam ja toga bio svjestan .

*

Zamisli kako hodati je, kad znaš da se do krivca moglo doći, ali je očito nekome, tko ima nekog tko ima drugog čiji netko preko tebe do njega, dođe do Lika koji iskrivi stvarnost, bilo bitno da se zakon zaobiđe, pritom si digne rejting PRom ili promijeni stranku i strpa sve pod crveni tepih, za mene koji nemam ni sjenu u noći, dalje od svih dosega . Nakon nekog vremena digneš ruke od istine jer ti svi govore da nije vrijedna, da je opasna, pritom glumiš nadu na daskama života zbog prijatelja i njenih uplakanih očiju koje gledaš kad zaklopiš oči, a najradije bi skočio u bezdan . Svakog dana dođem doma nakon posla, skinem košulju s kravate odijela, koje čovjeka čini samo na prvi pogled, dok je drugi sasvim nova priča, teško čitljiv i ne razumljiv . Operem s kože miris zla koje mi je ukralo dušu, sjednem na crveni poni na koji sam ugradio košaricu, ako se sjećaš onih s metalnom kromiranom rešetkom i tvrdom narančastom drškom od plastike, e pa takvu, samo bez nje, ručke .

*

Krenem od svog kontejnera . Nema kutijice . Vozim se po kvartu, tvojem i njegovom i guram ruku u smeće, ali nikada ne vadim kutiju, crnu Skiny kutiju s novom tangom . Smiješ mi se zar ne? Misliš kako ja ne znam da je neću pronaći? Ne znaš kako je biti nitko i ništa . Besplomoćan u vakumu utjehe koju pronalazim kopajuću u smeću . Nakon bezbroj kanti i kontejnera, pomisliš kako nitkada nije ni bilo kutije, žene, silovanja, uvoda priče, ali svejedno tražiš jer jedino to ima smisla . Nisi više siguran u ništa, a rečenice postaju nepovezane . Gdje je smisao? Razmisli na tren molim te .

*

Prije sam izlasio odmah nakon povratka s posla, oko pola osam uvečer . Nisam pridavao pažnju vremenu kojeg nisam osjećao, dok nisam naišao na tebe, koja me ne vidiš ili ne želiš vidjeti, koja skrećeš pogled ispod balonera dok ja tražim komad nje, jedini trag, jedini početak traga do odgovora, kojeg je policija odbila potražiti, jer kakve su šance da je na kutijici bio otisak prsta onog kompresiranog amonijaka koji je odnio sve s sobom? Kopam, a ti prolaziš pokraj mene, kao da ne postojim . Čega se sramiš? Vidiš čovjeka koji gura stari poni s košarom ničega, koji zastaje pokraj kontejnera i ti prođeš pokraj mene? Nakon što su me svi izjebali, moram i tvoje osude upijati leđima? Mogla si mi jednom u tih devet godina, nakon što sam dao tijelo na sramotu svijetu koji mi je slomio um, prići i pitati me nešto, ponuditi mi novac kojeg bih odbio jer meni nije potreban, ali jest onima koji nemaju sve kao ti i ja, nemaju ni fetu kruha, nemaju čak niti igara kao u doba Velikog rima . Oni ne kopaju po smeću u potrazi za tangama, već hranom i plastičnim bocama za 50lipa .

*

Ne postoji čovjek koji kopa po smeću u potrazi za tangama .
Život nije bajka . Prekini skretati pogled s istine .

Soba upravo završava s upijanjem tragova jučerašnjeg dima i sakrivanjem posljednjeg zvuka u neki kutak, rupu u zidu za koju ne znam, kad

- U kurac .

Probudim se i nije potreban um genija da shvatim kako dan neće biti ovjenčan osvajanjima zacrtanih vrhova . Prije nego sam ostvario kontakt s budilicom, koja je vjerojatno satima pokušavala objasniti tijelu da se probudi, znao sam da kasnim . Tražim rukom mobitel, otvaram ga uz dozu nade koju mi je netko preporučio dok sam vukao jaja po pijesku u potrazi za zelenim autićem . Nema pozadinskog osvjetljenja, nema alarma, nema buđenja, nema šanse da ja danas negdje stižem na vrijeme . Pregledam mislima dostupne psovke, gurajući niz jezik:

- U kurac .

Počinjem shvaćati kako je prva psovka bila tek u mislima stoga, pamtim -1, ako me netko ikada to pita . Sjedim u tih par trenutaka dok se mozak i tijelo konačno ne polove i omoguće mi početak dana, gurajući pritom cigaretu u usta, škakljajući je plamenom i dimom . Podižem se na putu do kupaonice poskakujući na desnoj nozi, čisto da unaprijed demantiram lika koji će mi kasnije izderati kako mu je očito da sam se ustao na lijevu nogu kad ga jebem u zdrav mozak zbog 50 lipa koje mi nije vratio za cigare . Možda je zaboravio da na cigaretama postoje markice s cijenom, ne znam, ali me pokrada već mjesecima uz moje odobravanje . Zaskočim tuš i sad mi je na račun vrele vode jasno da već jebeno kasnim i da se možda ne bih trebao divljati na gazdinom bojleru . Očigledno me je zaobišla ta misao jer sam na povratku do sobe skakutao sad na lijevoj nozi, od hladnoće . Debilu, pomisli netko u mojoj glavi . Sjedam u isti položaj od prije nekih pola sata i proživljavam prvi déjŕ vu tog dana . Provjerim jezikom zube i da, čisti su, budan sam, od ovog trenutka počinje stvarnost . Palim prvu cigaretu i otvoram mobitel spajajući ga na žicu koja mi viri uz zida, ukucavam pin iz druge i čekam . Ako postoji sporiji software od motorolinog, molim da me se uputi jer iznimno lijepom i dijametralno suprotno tome, sporom mobitelu treba petnaest sekundi da se upali . Pitanje koje se ovlaš nameće glasi: hoću li jednog dana imati sporu i lijepu ženu? Nope . Kada se je pomicao sat? Da li sam ga ja pomaknuo? Ili se radi o softverskoj grešci nastaloj uslijed pražnjenja baterije do kraja? Dvije minute odgađam priznati dvoznamenkaste brojke sata, 14:12 . NEmoGUće!

- U kurac .

Spustim se do pile na parkingu par minuta kasnije, dovoljno da stignu poruke o propuštenim pozivima, dan kreće i ja nestajem . Svu kontrolu preuzima on, kojem je najbitnije da se posao odradi i što prije završi, koji se trudi biti odgovoran i profesionalan . Uspjeva mu to . Ljut je na mene za popizdit . Ostatak radnog dana sam lupao čelom u zid njegove glave, pokušavajući pobjeći na tren iz zatvora nametnutih regula i obaveza . Kada sam konačno uspio prebaciti pogled preko zida, ovog puta od limenki odličnog irskog Murphy'sa, ugledam frenda, i još jednog njemu s desna . Momci mi govore da večeras ja vozim, pošto sam najmanje pio, dok u offu jimmy ubija đitru preko zagrebačkog radija, tako da mi to i nije teško palo . Murija!

- U kurac .

Nema frke, skrećem paleći krivi žmigavac i ulazimo u movie pub . Krcat . Probijamo se bezuspješno do najbližeg šanka jer nas kose pogledom napaljene žene srednjih godina, navodno čak postoji i recenzija u nekom časopisu u kojoj se navodi ovi ovdje pub kao pravo mjesto za upoznavanje potencijalnih partnera, situiranih i posloženih – odlično je što mi to frend govori, a njih barem 26 okolo čuje . Odašiljemo krive signale, tj krivo nas se tumači jer mi zapravo tražimo najbliži prilaz šanku, ispričavajući se prilikom proboja do prostorije iza . Danas je dan za druženje i nitko nema namjeru kvariti rijetke trenutke u kojima se rasporedi poklope i nađemo se na istom mjestu u isto vrijeme . Kako li je sve prije bilo jednostavno?!?

- U kurac .

Prvu rundu sam dočekao s dozom nervoznih misli u glavi jer mi je trebalo deset minuta šanka do kilkennya, svejedno mljac . Drugu smo čekali na galeriji udaljenoj od masa narednih sat vremena . Krećemo put grada . Mario grabi gđu za guzu, a ona mu se smješka . Odlično, što učini malo alkohola i gužva . Slijedeći podrum je isto tako bio popunjen prevelikim postotkom alkohonih para između zgužvanih faca, no svejedno popijemo piće jer se šank ukazao odmah nakon zadnje stepenice pri ulasku . Klub koji mi je nešto tipa pit stopa u formuli, ideš kad moraš i pritom svaki puta nekome jebeš mater za svaku sekundu . GO! U zadnji ulazim s osjetno narušenim vidom, svejedno očima preletim preko njenih dok se bacam u bočnu formaciju za probijanje kroz i još jednu gužvu, damn . Još uvijek nisam zaboravio taj pogled, i kadar lica pravilnih linija s velikim tamnim očima i laganim grickanjem donje usne od prije par godina . Ne vjerujem da je to ona . Ne stižem ni pozdraviti .

- U kurac .

Živi pijesak gužve uvuče nas desetak metara dalje, srećom baš pored šanka . Gledam blurana lica likova preko puta, umjetna zbog pokradenog novca, krivih sustava vrijednosti i montiranih intervjua . Vani si čovječe, odjebi s filozofiranjem, ponovim si da bih naučio i gledam dalje, gledam i ne vidim, barem ne nju, namjerno . Snimim preko šanka nevinu ženu koja nešto skakuće u lepršavoj haljini s minicom, gađam jesen dvijeisedma, na nekoj stolici, klupi, stolu, pokretnu traku lica gužve tražeći neku priču iza gesti, dok mi se frendovi smiju jer mi od popušenih cigareta puca glas, dok se nadvikujem s jebenim zvučnikom koji je preglasan za normalni razgovor . U kadar ulazi peta, strašna noga poviše nje i premalo alkohola za pripadajuće lice . Okrećem se na ritmu i promatram dim pepeljare, svijetlo žarulje koja mu daje volumen . Pregledam mrtvi kut u kojem su minimalno odškrinuta vrata wc.a već nekoliko minuta previše i grupica likova koji plešu netom ispred njih poput masai ratnika, od kojih jedan pari neki jebač, barem po faci i gardu . Biti će da se nešto crta na školjci iza tih vrata i bravo za kamuflažu debili.

- U kurac .

Odgađam pogledati u njenom smjeru, pritom me krpa flash od prije pet godina kad mi je nakon zadnjeg dana seminara, objasnila pogledom da me želi papati, i to ne samo tim tamnim očima u par minuta formalnog razgovora, dok je u pozadini priče bila moja djevojka, na nekih sedam do osam metara, a ja sam je na toj udaljenosti volio i previše . Za ne povjerovat je kako čovjek zapamti detalje u takvoj kombinaciji, poput sivih tajica ili uske trenirke popunjene okruglom guzom na vretenastim ali ne previše nogama i široke bijele majice ispunjene nekom božanstvenom sisom . Kaže da ide na pilates nakon seminara . Gledam je zbunjeno jer sam jošš uvijek malo pretresen pogledom . Mislim da su bile tajice ili nešto slično tome .

- U kurac .

Danas solo . Danas sve na potenciju . Danas bez želje za ičim osim frendova koje nisam vidio mjesec i kusur dana . Pogledam na sat i spajam vrh male kazaljke s brojkom dva i velike s šesticom . Kalendarski formalno novi je dan i vrijeme da iz bližeg pogledam što ima u tim dubokim očima . Krenem do nje i na prvom koraku gužva izbaci frendicu, atraktivnu i savršeno dobru osobu, ali nažalost plitku kap alkohola previše, mislim naglas razmijenjujući pozdrave .
- Hoćeš još jedan jeger?
- Ma nemoj me jebat da se tak jako osjeti?
- Jebi ga, osjetljiv sam, hi hohu .
Okružila nas dva pesa, moji frendovi čije su oči isto tako imale duplo više posla zbog alkohola i opet sam na lancu kao prije par godina, ovaj puta iz čiste kurtoazije . Društvance pored nas postaje opuštenije, djelomično nervoznije nego prije par minuta . Tri lika i dvije curice, bez dodira, bez bliskih pogleda, stoga zaključim kako se radi o mixu prijateljstva, koji vjerojatno zbog slatkice pored ne-slatkice pored mene, u pozadini ima pokoji slomljeni god srca ili frustraciju ili.. . Križam misli iz glave jer mi je pogled njihovih prijatelja sada stvarno nepotreban, kad uleti izaslanstvo originalnog izgleda . Naglašavam pritom da svaki original i nije nužno kvalitetan .
- Snimamo te već 5 minuta kak' čagaš, frendica i ja...Kaj ti nije vruće plesat u tom sakou?
Pomislih, jebe me . Ali to nije glagol koji bi povezivao nas dvoje u bilo kojem glagolskom vremenu, stoga...:
- To je sve kaj imaš za pitat'?
- Pa ono,...svi gledaju kak' da se skinu, a ti ono..i vesta ispod? Kaj ti nije vruće?
- U kurac .
Naslanjam pogled preko njenog ramena govoreći joj na uho da se već dugo nisam susreo s tim pristupom i kako se iskreno ne sjećam kad sam poslao frenda da mi spoji djevojku, mislim oko 5 . razreda . Rekao sam joj to na smiješan način stoga se hihohtnemo malo nas, sada već troje . Krene Billy Jean i okrenem se jatu koje već polagano slijeće u frendičin dekolte . Vrijeme stane . U sebi psujem, što znači -2)

- U kurac .

Opet sam s mojim, mislim si pritom kako mi je sada već pun kurac kašnjenja za jedan dan i krenem pogledom prema očima na koje kasnim satima, da ne kažem godinama . Ona je također pogledavala tek svako malo, pa tako cijelo vrijeme, po pravilima neke zločeste igrice koju je očito jako voljela i to na seksipilan način ni blizu neukusu . Vrijeme stane . Naletim na nit koja je najkraćim putem povezivala moju žutu pjegu s njenim licem . Njena ruka poput suncokreta počne slijediti osmjeh pozdravljajući, spuštajući pritom uho na nit koja polako puca dok ona odlazi . Pukne .

- U Kurac .

Frendica je otišla do svojih . Društvance pokraj nas se raspustilo . Žena s stolice je plesala još uvijek istim ritmom i pokretima na skroz drugačiji ritam . Vrata wc.a otvorena . Blurane face ostale blurane . Frendovi su mi tu nasmijani i krećemo doma .


*


Predigra je zajebana stvar . Žene se uvijek žale da traje prekratko, a zapravo traje od uvijek . Predigra je život, a pogled - vidimo se opet - orgazam . Morao sam si to tako objasnit nakon današnjeg dana u kojem sam zakasnio na apsolutno sve!

Svi sveti, piše na kalendaru, u novinama, na radiju, na grobljima, na štandovima s cvijećem i svijećama . Dan podsjetnik na broj dragih prijatelja koji su bili na groblju, stajali pokraj svijeće i gledali na godine uklesane mramorom . Pa sjetim se prijatelja, pobjednika iz naroda, kojeg narod još nije upoznao, njegove priče . Sjetim se drugog suborca kojeg je život isto tako žigosao s par hladnih mramornih blokova, punih uspomena, emocija i zvukova . Sjetim se djevojke koja odlazi majci na grob već godinama, a o tome nikada ne priča, a nije blizu da je utješim . Sjetim se obitelji prijatelja iz osnovne škole kojem je nečovjek prerezao vrat u diskoteci, slomljenom bocom pive . Sjetim se starog koji ni danas nije bio na grobu svoga oca, djeda kojeg nikada nisam upoznao no očima klinca koji zabija čavao u zemlju, sjetim se njegove majke koju godinama nisam gledao ili čuo, koja u crnini plače pokraj groba . Sjetim se suza sprovoda, povorke jecaja, izostanaka dura, puno nabreklih kapilara . Sjetim se tamjana i vijenaca, šarenih plastika . Sjetim se svih živih i bolne spoznaje da ću i ja jednom biti pokraj groba i pričati u zemlju, dijeliti sebe s vjetrom i sovom u krošnji, svijećom u ruci, toplinom koju ću ostaviti dodirom, vlatima trave koje će poruku prenijeti dalje od otkucaja srca . Sjetim se da sam živ i sjećam se na sve njih .

Sjetim se i tužan sam, sjetim se da moram biti jak . Noć će ponovno izgraditi dan .

Probudim se u ritmu drhtanja, osjetu uzrokovanom hladnoćom otvorenog prozora i hladnog radijatora koji je otkazao poslušnost u sitne noćne sate . Naredno sklapanje očiju, do svijesti je poslalo informaciju o stopalima koja su ispunjena vodom, mada krv nije voda, imala najveću moguću gustoću na tih 4 stupnja kolika im je bila površinska temperatura . Na dodir bolno hladno . Svako naredno otvaranje očiju otkivalo je hladne dijelove tijela i jednostavno me otjeralo pod tuš . Zamotan u sponzorski bademantil, koji bi bez tog logotipa bio identičan snu o savršenom kućnom mantilu, kad bi takav san postojao, kupaonicu napuštam sretan .

Popio sam kavu s cimericom, kojoj ću se ovim putem zahvaliti što me podsjeća na stvari koje sam si napisao na blogu . Ponovno sam morao modificirati mišljenje o njoj, i pritom si zamjerio što ponekad pridajem previše pažnje stvarima koje bih možda mogao zanemariti ili ih jednostavn prihvatiti takvima s potencijalom ka napretku, težak je ona karakter i jebeno teško joj je zamjerati nešto i živjeti s njom, stoga ponekad, kad je pokretana četverofaznom strujom, u mislima reagiram u afektu i naljutim se na nju jer ne vidi stvari koje su po meni bitne . S druge strane ima kvaliteta koje joj mogu biti na čast, a vjeruj mi da je toga svjesna što njezinom egu daje dodatni šut . Uglavnom upgrejdan sam po tom pitanju i opet pronašao mir, a o cimerici ću morati napisati poduži post da objasnim kakvom je vidim, pošto se iz fragmenata koje napišem ponekad ne čita kako mi je ful draga i kako je volim, kao cimericu i osobu . Nadam se da ću joj jednom samo moći reći bravo za neke stvari, bez da joj objašnjavam kako sam joj o tome pričao prije par godina .

Vratih se u sobu i opet pothlađenih slojeva kože, stenjem za malo masnoće pod njom i otvorenom vatrom u kaminu koji mi ne bi odgovarao interijeru sobe, bio bi samo čisti hedonizam . Oblačim crne sportske čarape na ogrtač boje šampanjca i kričavo zelenu majicu na prsa, pobijajući svaku žensku fantaziju o savršenom muškarcu nekog kasnog jutra . Čudno mi je imati rupu usred tjedna, vikend rupu koja traje jedan dan, mada godi poput jelovnika nad kojim upravo slinim . Idem naručit klopu . Sorry .


*


Prije par dana, ispod teksta kojeg sam upravo stavio online, pojavi se komentar . Pročitam ga prvi puta i shvatim kako se radi o spamu, usput razmislim malo o mogućnostima spama na blogovima, not bad..Drugi puta čitam isti tekst, lančano pismo napisano na čudan način, prepuno grešaka koje su evidentno tamo smisleno postavljene poput mamaca za maštu, tragova koji negdje vode . Nisam završio ni treće čitanje kad u svakoj rečenici prepoznam nečije riječi, nečije misli, prepoznam sebe i moje životne turbulencije, riječi koje mi je netko nekada izgovorio, priču koja nikada nije doživjela kraj . Pogodi me tekst nekako u maštu, jer osim što sam zaključio da se radi o zagonetci, pronašao sam i par detalja koje i sam koristim tijekom pisanja, sebi za gušt, u nekom kontekstu koji ti onemogućava da ih primijetiš, kamuflirane tragove kojima hranim želju za pisanjem . Neke od rečenica, bile su netom pročitane u privatnom mailu, koji nije bio spam, što je dalo maha pretpostavci kako se radi o ciljanom atentatu na moj intimni prostor . Međutim još uvijek nisam siguran tko stoji iz ovog masterminded spama .

Bačen u labirint, prepun dvosmislenih i trosmislenih, smislenih tragova, putokaza i uputa koje vode do odgovora, osjećaja ugode ili nagrade u nekom fizičkom smislu . Zanemarim prvu misao kad sam pročitao komentar, intuiciju koja se promptno izderala SPAM, i počnem plesti mrežu likova, provlačeći je kroz okvire vremena, prostora i pravila ispisanih u samom tekstu . Ubrzo suzim izbor na tri osobe koje bi mogle smisliti takvo nešto i počnem smišljati odgovor . Polomim se u narednih 35 minuta na pokušajima da smisleno odgovorim na post, jer još uvijek nisam siguran oko rješenja . Odustanem . Ponovno se poigram ključevima postavljenim u svakoj rečenici, odem u pičku materinu s analiziranje . Kad sam poredao gomilu tih ključeva koji su igrom sudbine upućivali točno na osobu s kojom trenutno pokušavam isposlovati prijateljstvo nakon veze, no ne uspijevam nam, mi . Pošaljem sms . «Nemoj mi više čitat blog.» . Odgovor: «Al si mi odgovorio na blogu?» . U kurac, kad sam već smislio 26 scenarija za neku priču temeljenu na jebenom nizu koincidencija, preobrata, igrajući se s likovima, crtajući im obrise karaktera i svih tih sitnica hraneći sve to kreacijama proizašlim iz jednog jebenog spama, dođe odgovor koji jasno govori kako su stvari sad stvarno malo izbjegle kontroli, jer priznaje autorsko vlasništvo komentara, koji je u okolnostima moje mašte i našeg odnosa i svega što se odvrtilo u relativno kratkom periodu od par mjeseci, bio zabrinjavajuć . Cijela priča poprimila je krivi tijek, jer su se bitke samo nastavile, preko maila i smsa, i opet dođem do točke besmisla kad mi se jednostavno više ne da raspravljat oko nečeg što mora biti tako, s tim da sam ja ispao još i naivan . Damn .

Sutradan podijelim misli s dva prijatelja, od kojih mi jedan veli da sam bolestan, a dugi se ulovi u analizu komentara . U međuvremenu primim poziv, deklarirani autor, kaže kako to ipak nije, zbunjen sam, opet nesporazum preko smsa?, opet krivo protumačen odgovor?, nakon previše kompliciranja shvatim kako se sudbina još jednom poigrala sa mnom . Život je prejeben ako mu dopustiš sve čarolije koje nudi, kad se prepustiš. . Naime, na mail na koji još nisam odgovorio, drugi koji još nisam ni pročitao od prije par dana, ponukao je autora da me pita jesam li odgovorio preko bloga, što je legitimno pitanje, a iz mojeg se smsa moglo zaključiti kako sam odgovorio na mailove blogom.. .

Jedna pretpostavka je vodila za ruku drugu tih par sati mog života, naravno sve to nakon već napisanog tekst o pretpostavkama, majkama zajeba . Autor i ja se jednostavno više ne razumijemo, svaki ima svoj set ključeva koji okreće realnost indicija, dovodeći do zaključaka koji su pogrešni, koji su svijet između nas zbog kojeg nismo uspjeli više od prijateljstva, a i ono je gotovo isparilo . A nije trebalo . U životu je jednostavno nužno naučiti gubiti .

Malo kasnije javlja se želja za rješavanjem skrivenog smisla spama . Frend, nakon što je odustao od smislenog odgovara na komentar, spam, lančano pismo, kopira ga u google i dokaže kako se radi o spamu . Opet jednostavno rješenje . Damn .

Jebi ga, nisam više mogao s puno kredibiliteta pričati o dubini spama . Priča službeno završava, a u meni sve puno dima nakon vatre koju je potpalila . Pa sam je ostavio da gori i dalje, jer čemu si braniti stvari koji te potiču na igranje s zvjezdanom prašinom mašte? Uvjeren sam da ima neka priča iza tog spama, poruka u boci koja traži pravi odgovor . U svakom slučaju mi je to zanimljivije rješenje nego da je tekst napisao neki bolesni kreten s ciljem manipuliranja osobama koje niti ne poznaje . Never the less, ja sam na trenutak ponovno bio užasno romantičan i prisjetio se osjećaja zaljubljenosti, leptirića u mom stomaku, bajaginog zmaja od noćaja....


*


Isti dan sam na listu bloka u kojeg spuštam misli, pronašao rukopis sveprisutne sfere . Podsjetio me na milion stvari, osjećaja mogućih zbog zrakopraznog prostora mojeg intimnog svemira u kojeg ulaze samo dragi prijatelji i ti . Triger na priču koju nisam shvatio, možda niti neću, koji je cijelom spletu okolnosti tih par sati dao dodatni impuls u potrazi za smislom poruke u boci . Razmišljam o svemu što mi uđe u glavu, ponekad umoran od svega, ponekad zaljubljen u trenutak, ponekad u sjećanje, uvijek u život kojemu se radujem i čekam . Pritom ću otići krivim putem u nekom labirintu, krivo ću protumačiti neke stvari, ali ću rasti svakim novim iskustvom u koja ne brzam, koja dolaze kad otvoriš oči i pogledaš kroz kaleidoskop .


*


Život može biti kaleidoskop . Mali pokret mašte i slika se u potpunosti mijenja . Čarobno poput pogleda kroz isti, kad u njemu gledaš samo kaos koji ima smisla, i njegove promjene gonjene svijetlom . Zamjeni svijetlo ljubavlju, boje i oblike koje prvi puta vidiš ljudima pokraj kojih hodaš ili onima s kojima dišeš nakon dodira . Pogledaj svemir svog života . Zamisli koliko odgovora ima na pitanje kad ga dijeliš s nekim, koliko stvari mogu biti lijepe kad postoji razumijevanje, koliko sve može biti jednostavno i ispravno, koliko u kaosu ima reda, koliko je poticajno kad osjećaš da nisi sam ispod zvijezda, mada hodaš mali ispod njih.

Ispriča mi prijatelj što se danas događalo po ulicama grada nam . Bezvoljno otvorim članak o nesreći na indexu, pročitam i dobijem jasnu predodžbu o vozaču hitne, ubojici, kojem se treba suditi jer je uspio usmrtit djevojčicu pri prelasku ceste kad joj je bilo upaljeno zeleno na semfi . Ako je ikako dozvoljeno ne osvrnuti se na još jedan u nizu dokaza o nepostojanju boga, koji nam je dao pravo biranja, pa tako i međusobnog ubijanja, kreativnost za stvaranje tuge i jada, skrenuo bih pažnju na novinara indexa .

Indeks kaže: «Inače, semafor na kojem se dogodila tragična nesreća nalazi se 300-400 udaljen od OŠ Malešnica.», čime jasno implicira kako je vozač hitne morao biti svjestan blizine škole i mogućnosti izletavanja djeteta, iz čega se jasno može zaključiti kako se radi o njegovoj grešci, jer da je prilagodio brzinu, nesreća bi bila izbjegnuta . Informacije koje nedostaju su: da li je hitna bila na putu u bolnicu, vozeći pacijenta ili je možda jurila na mjesto nesreće, nadalje iskaz svjedoka od kojeg se ograđuje s «navodno», iskaz koji govori o zelenom svjetlu na semaforu, ako već ne postoji pouzdan izbor, možda ne bi trebalo ljudima nuditi polu-informaciju koja zapravo nema vrijednosti, stvoriti mišljenje, pošto ste ga mogli formirati i na totalno drugoj razini, postaviti par pitanja, dati prijedlog, unijeti malo vlastite empatije i ljutnje prema uzrocima... . Novinari ste, to vam je posao . Svjestan sam da novinar ima pravo izraziti svoje mišljenje, stoga bi zgodno bilo da je utemeljeno na bitnim stvarima, istini po mogućnosti .

Ljudi instinktivno traže krivca, sude ga i kažnjavaju, dok neposredni krivci s mnogo više osnove za tužbu niti ne znaju da je danas dijete pokradeno za život, makar sjeban kakav im nude . Vozač hitne možda nije ni kriv, što manje bitno, jer nakon tragedije više nitko neće pokrenuti svijet obitelji koja je pretrpjela neopisiv gubitak . U nastavku će se suditi vozaču i kad padne mrak, nitko se više neće sjetiti tragedije, do slijedeće, možda strašnije, možda tužnije . Pitanje je zašto se stvari više ne rješavaju ako je evidentno da nešto ne štima?

Rješenja su kao i obično jednostavna, ali ostavljaju manje prostora za krađu novaca odgovornima . Semafori . Radi se o softverski pogonjenom mehanizmu iz čega se može pretpostaviti da su ljudi koji su projektirali sustav uzeli u obzir broj automobila koji sudjeluju u prometu, izračunali optimalne intervale koji bi trebali održavati stalnu propustnost . Ako na svakom jebenom križanju u ovome gradu gledam kako se razkrižja pune, blokiraju promet iz druge ulice, jasno je da su intervali predugi*, prekratki ili bilo kakvi, ali ne valjaju i nužne su izmjene + vozači . Ako se ne varam kazna za ulazak u raskrižje bez mogućnosti izlaska je oduzimanje vozačke dozvole, pitam gdje je policija? Tko je tim ljudima dao vozačku dozvolu? Drago mi je da su se potrošili milioni na besmislene marketinške kampanje umjesto da se napravio novi sustav ili recimo postavi dodatni semafor koji bi kretenima slovima ispisivao «NE ULAZI U RASKRIŽJE AKO NE MOŽEŠ IZAĆI IZ NJEGA! DEBILU!» . Od iste hrpe novaca koja nije polučila efekta jer je negdje na dnu bila rupa koja je pozajmašne postotke slijevala u privatne džepove kroz razne direktne nagodbe, čime se izbegava mogućnost ravnopravne tržišne borbe i svega o čemu ja pišem ovdje, mogli su se platiti ljudi koji bi pazili na klince u prometu . Ameri to imaju već jako dugo i sve funkcionira, nažalost bravo po tom pitanju . Imamo milion umirovljenika, od kojih neki mogu trčat ili se igrat školice s unucima, određeni dio te mase ljudi bi bez pitanja zaradio koju kunu, a i klinci ih vole..itd .

Previše se stvari može vrlo jednostavno rješavati da postoji volja, koja izostaje zbog sitnih interesa . U međuvremenu glasajte za bandu koja nas mrči, barem je njima dobro!

Apel novinarima: radite svoj jebeni posao!

...pod simultanim napadima na privatnost svemira unutar par kvadrata sobe s zatvorenim vratima . Zatvorenim kao jasan signal o želji u trajanju, želji da ostanu zatvorena . Cimerica to više ne kuži i simbiotička ravnoteža opasno je narušena, nadomak potrage za egzilom nekog drugog stana . Nisam željan njenog društva od neki dan, želja potencirana privatnim problemima kojima je potrebna pozitivna energija, energija koju ona napikne slamkom i popije u par minuta . Prevario sam se pomislivši kako je konačno postala normalna, ali radilo se samo o godini dana depresije, kaže ona, a ja evo ni sad ne vjerujem, jer sam bio uvjeren da je prerasla tu šizofreničnu koku koja opet kokodače cijelo jebeno vrijeme . Čekao sam i više nego okorjeli ziheraš s objavom teških riječi o kolosalnom napretku, no prevarih se i sada ću to skupo platiti . No i dalje vjerujem u napredak svijesti ovog našeg društva :)

Možda si primijetila, ljudi emitiraju masu znakova, bukvalno . Ako zatvoriš vrata neću ulazit kroz njih, barem ne bez pitanja kojim otvaraš mogućnost vratima da ti kažu kako se upravo bave nekim mislima, i ako nije problem da će doći u dnevnu sobu kad završe . To je bio signal: «ni vrata ne žele razgovarati s tobom, stoga te molim da se deportiraš u kraj stana and leave me alone, please» . Možda bih trebao nalijepiti hladno beživotno objašnjenje na komadiću bijelog papira, tablu s likovnim prikazom teksta i kao krajnji faktor komunikacije, rotirku ispod koje je natpis: SIGNAL! Eventualno malo bodljikave žice, struje u kvaki, da zaokružim poruku . Više mi nije jasno . Osjećam se silovan .

Ima neka istina o ljudima . Unatoč činjenici da svi imaju mozak i set osjetila, uporno ignoriraju tu činjenicu . U konkretnom slučaju, kolerik na krilima egotripa ne percipira nikog osim sebe . Razgovori su PONOVNO sastavljeni od jednog komunikacijskog kanala na čijem kraju stoji zid, odgovarajući s aha,..da...ehmm,..slažem se..hmm . Ispušteni zvukovi su zanemarivi, jer osobi uopće nije bitno što kažeš, pošto ti je jedini zadatak slušati, dakako to je realno stanje stvari, dok iz druge perspektive izgleda kao ugodan razgovor . U takvim situacijama imaš masu manevarskog prostora za podizanje dobre volje, ako ti je to cilj . Recimo možeš komentirati sadržaj izgovorenog nekim totalno nepovezanim kontekstom, previjenog pošalicom, ili se igrati aporta tema . Kad ti dopizdi dosadna makljaža nekom nebitnom temom, za kojom niti u normalnim okolnostima ne okrećeš suncokret, baciš neku drugu, i evo ti krvoločnog ega pit bula koji te pokušava istjerati iz tijela ostavljajući samo hmmm i sjenu . Naporna mi je ta igra za popizdit, ne opet . Mrzim se demantirati .

Dan kojeg nisam opisao bio je kvalitetan, hrpica dragih lica i par ugodnih razgovora, bonus je bio prazan stan na povratku i spontani smile u podvožnjaku savske prije toga . Još iz nepoznatog razloga me krpa rasvjeta u tom tunelu, ne pitaj :) sada ću zamoliti inspicijenta da smota pljugu i predstava neka krene, kada tople vode s pogledom na prozor pun crnog neba i malo sjaja u očima komada koji me gleda s druge planete...

Budući Zagreb . Hladno za poludit . Stojim pokraj auta i drhtavim rukama vadim ključeve iz džepa, guram ih u bravu, padaju mi na pod . Zimska klima je znatno izmijenila brojke na blesimetru vakule mlađeg posljednih godina . Osvijetlim mobitelom tlo i tražim privjesak kad mi se oči spotaknu o malu tirkiznu plastičnu pločicu pokraj gume, ispisanu imenom jedne, cream de la cream nebitne osobe koja je na početku stoljeća bila na mom popisu ljudi za javno sramoćenje, nestala ubrzo nakon zaborava na posljednjih nekoliko pripadnika moralnih uzurpatora . Osim klime, promijenili su se i običaji grada koji je na početku milenija bio lunapark s radnim vremenom do 23 sata radnim danom, vikendom malo duže, pun klauna koji su diktirali što je najbolje za grad i ljude, njihove stavove, sustave vrijednosti, osjećaje i put budućnosti, dok smo svi hodali za mrkvom ispred nosa ne shvaćajući kako nas jebu u potencijalno zdrav mozak na traci za hodanje u mjestu . Potencijalno jer su kapaciteti malog dijela mozga koji koristismo ostali, bez svijetla istine, neiskorišteni, venuli poput biljke u mraku . Danas je nemoguće biti slijep i pametan istovremeno, paradoks koji tada nisam shvaćao .

Prije para i jedne dekade, ljudima koji su vodili naš duhovni, statusni, moralni razvoj, živjeli na nama poput saprofita i pritom se kitili naslovnicama, silikonima ili bijesnim kolima, u znak zahvalnosti gradiše se kipovi od leda, koji bi nestajali od prilike malo nakon što bi svi mi mali ljudi velikog grada zaboravili što se dogodilo prošlog tjedna, ostavljajući gradom razbacane pločice s posvetom koje se ne mogu razgraditi jako dugo, jer plastične su, s zračnim mjehurićima da ne tonu ispod površine koju svi gledamo, kako bi podsjetile moje dijete i njegovo, tvoje, njihovo da se ne smije slijediti šarelenilo naslovnica, sladunjavost površnog, jednostavnost lažnog, napaljujuće umjetnog . Umjetnost je grdo otišla u kurac, rekao bi tada neki potkupljeni kritičar .

Kipovi danas nose istine i podsjetnike na istine, jer su ljudi skloni zaboravit što je dobro što nije, pa svako malo zaglibe u neko usputno sranje . Podsjećaju nas da nije u redu govoriti amerima da molim, ševite nas u guzu, kupite naš identitet, napravit ćemo sve što tražite samo ejakulirajte puno novca u lijepu našu, kako bi gamad pokrala, a ti ostala bez identiteta kojeg će ti američka kolektivna svijest ubrzo silovat . Ameri . Kada bi svi stanovnici ispod ovog kamena zvanog zemlja, živjeli poput amerikanaca, trebala bi nam PET planeta da preživimo, znanstvena činjenica, moram odmah napomenuti kako je nonsense koji rade planeti marginalni nus proizvod, mada već i to ekipi iz green peacea ne da spavat . Neki drugi kip podsjeća kako su nekada kolektivno potlačeni ljudi zajedno vukli lance ka slobodi, a danas bi bez svijesti i istine, na lancima bilo zavisti jer nisi na čelu kolone, koja ne vodi nigdje, već kopa kad joj se kaže, ne daje joj se da misli, ne daje joj se da bude .

Takvih i sličnih kipova ima masu, a ti uživaš diveći se njihovoj jednostavnosti . Danas se kipovi ne grade od leda, već od vrijednosti kojoj nije potreban statusni simbol .

Bilo je to moguće kada je zavladala demokracija u izvornom smislu riječi uz male modifikacije, iz stare grčke, kada su svi bili jednaki, jednakost svima, kada si svi mogli biti gradonačelnici, pročelnici ili zastupnici . Nije čudo kako su se tako plemenite ideje rodile baš u grčkoj koja si je u to vrijeme mogla priuštiti izdrkavanja, pošto im se s svih strana u državnu blagajnu slijevalo bogatstvo osvojenih, potlačenih država . Dakle krivim putem su dolazili do istina, varali su na muci drugih . Ostavili za sobom kip ideje o slobodi i laž o primjenjivosti na masu . Povijest je je dugo bio neuspio projekt, osim grupi nadobudnih povjesničara koji je pokušavaju reanimirati, neuspio jer se nitko zapravo njome nije bavio, učio iz grešaka, nitko uvidio kako se ponavlja s malo više specijalnih efekata . Predvidljivu budućnost možemo kontrolirati svi zajedno . Srećom danas je to druga priča .

Danas nema potrebe da ti netko govori što da obučeš, što da misliš, za koga da glasaš, koju juhu da jedeš, koju ženu da želiš, koga da ubiješ, koga da diskriminiraš, kome da zamjeraš, koga da shvatiš, s kime da se družiš, kome da lažeš, kome da šapćeš, kome da pišeš, kome da se okračaš, s kim da liježeš, što da skuhaš, kamo da bježiš, kome da se vratiš, kako da izgledaš, što da slušaš, što da sanjaš, tko si i što možeš, odnosno smiješ biti, nema potrebe jer smo svi svjesni razlike između istine i laži, uzroka i posljedica . Nismo više ovce, ne u većini i svjetovi se sada mogu mijenjati .

Danas smo svaki svoja država s svojim vlastima, svojim modnim gurujima i religijskim vođama, danas nema sukoba između integriteta, nema borbi i uskraćivanja nečije autonomije, nema sila represije, nema sudova, nema nasilja atomskih čestica, nema za sve kojima je jasno . Ostali i nadalje posjećuju duševne i modne savjetnike, odvjetnike, političare, imaju one koji se izdrkavaju po njima jer im to treba, jednostavno trebaju biti potlačeni . Ali u miru i istini . I oni su napredovali .
*

Sloboda je po nekoj definiciji tek onda kada ne uskraćuje tuđu . Ne treba mi nitko govoriti, kad ga je ne želim slušati, ne trebaju mi vođe kad to nisu . Sam . Ja sam slobodan i volim kipove .

Pričam s starim, na putu do stana, plačem u sebi, puštam suze koje ne ne vidi, dok prolazim savskom pored gospođe s cekerom koja zbunjeno gleda u auto . Količinu ljutnje koju osjećam u tim trenucima spram lažne države u kojoj živim ne može se upisati riječima, spram gamadi koja nema savjesti, osim u trajanju izborne kampanje .

Starog mi je prvo uništio život u kojemu je bio sizif, ne zbog novca kojem će meni kupiti novu bmw tricu kako bih bio poželjan površnosti ili zbog kurve s kojom će ponižavat majku u odsutnosti, kad se ona nakiti kilama godina, već zato jer je volio raditi i bio tražen, pošten pri tome . Pokušavala ga je slomiti konkurencija, vlast, montirajući mu financijske policije i kazne, tjerajući ga da probije čarobnu granicu od dvije litre kave dnevno, pošto je spavao svaki drugi dan u prosjeku . Tada nije bilo termina «sukob interesa» kad je sestra vlasnika tvtke kojem se nisu svidjeli očevi uspjesi, bila glavna u ministarstvu financija . Srećom danas postoji, pa su stvari ostale iste .

Nisu uspjeli jer je radio dok su oni spavali, uvijek korak ispred svih sranja koje su mu mogli natrpati za vrat . Namjerno izostavljam detalje socijalne okoline, koja jednostavno ne zavređuje biti među ovim redovima . Na kraju sam ga pronašao jednog jutra, nakon odspavanih par sati, istih koje je on proveo radeći, našao na podu kupaonice . Sjebanog za normalan nastavak života nakon moždanog udara . Pomislio bi čovijek kako će uskoro priča stati, ali još uvijek vadim slike iz arhive prošlog stoljeća . U međuvremenu su mu država, zdravstvo i banke, oduzeli malo preostalih živaca, smještajući ga na dno hranidbenog lanca, zavezavši mu majčino zdravlje za gravitaciju koja je tražila dno dna . Dno ne zadovoljava.

Još uvijek je jak, što nažalost ne mogu reći za majku.

Slušam ga kako mi priča što mu rade, gurajući usne bliže telefonu kao da mu ponestaje zraka i mislim kroz suze koliko je sretan što ne shvaća kako je nečije topovsko meso, nečiji predmet izdrkavanja, da je netko koga se ne pita, već mu se zapovjeda . Drago mi je jer ne shvaća koliko je zanemariv državnim aparatima, cosmo objektivima, crkvenim skutama . Drago mi je da je samo razočaran, nemoćan i iscrpljen, a ne nebitan si u ogledalu.

Nije me briga što je ostao bez materijalnog, jer prezirem novac . Ubija me što su mu uzeli dostojanstvo, snagu, veselje, ponos, sreću i mir u petoj brzini života . Nadam se da mu tijelo, koji je malo bolje od majčinog, neće poklekutni pred plavim kuvertama, sudskim ovrhama i računima za ljekove . Obećajem da ću ih, kao i sve ljude koji po nečijim kriterijima ili političkim uvjerenjima nemaju prvo na život, odnosno imaju manja prava od onih kojima rođaci sjede u saboru, voze nove s klase ili njišu jaja na vjetru kapitalizma, osvetiti . Bez brige, neće biti krvi, samo istina koja će pobjedonosno nositi gamad u torbici srama preko ramena, što je must have modni tik . Moje torbice srama nisu tik!

Više mi je pun kurac, ali stvarno, da mi netko govori kako se može promijeniti nešto glasanjem ili paušalnim pobjedama, otvori više oči i shvati da gubimo rat . I dalje ćeš se smijati, seksati, piti, drogirati, živjeti kruh i igre . U međuvremenu me i dalje gazi, jer me tjeraš korak bliže idejama, možda ti je baš to uloga u ovom životu.

Evo jedan post da ga svi razumijete ;(

Krene razgovor i znam da neće dobro završiti . Sudjelujem u verbalizaciji ravelovog bolera s temom koja se razvija uz zvukove bubnjeva, parajući mi uši, ponižavajući me pred samim sobom . Bio sam u takvim razgovorima i prije, i opet je intuicija, koju pokušavam nekako zametnuti u uvodnim rečenicama, bila u pravu . Optužen sam, osuđen, pritom silovao tuđe stavove, stoji u presudi koju je odvjetnički par provodio nad mojim mislima . Ponavljao sam cijelo vrijeme u sebi, promijeni temu, surađuj kada je netko drugi pokuša promijeniti, ništa .

U prvim minutama, pogledom brišem antikvitetni stol prekriven šalicama čaja koji još uvijek ulazi prostoriji pod kožu i naiđem na crtu koja sada već jasno odjeljuje moje stavove od njihovih . Stanem nevoljno uz nju, ne želeći ići u osvajanje poznatog, već samo da sačuvam to malo mojeg što imam, meni ispravnog, tebi podložno etiketiranju . Kao i obično, razgovor je ubrzo bio remiksiran modernim stavovima i parolama, koji su u startu pogrešni jer su stvoreni u pogrešnim vremenima, pogrešnim uvjetima i okolnostima života kojeg živimo, koji je sve osim legitimnog, pravednog i slobodnog, prenesen na osobnu razinu, na osobne primjere koji su manje bitni, ako vam je važniji široki plan, kadar ili pogled na prazan frižider, nepravdu u bilo kojem obliku uzrokovanu ljudskim mozgom . Tada se gubi smisao, gubi mogućnost pronalaska rješenja, gubi se vrijeme . Razgovor postaje besmislen, ako stane, a stat će i ona neće više razmišljat o njemu, već će popunit album zaključaka s još jednim krivim, ovaj puta o meni.

Prije nego se je glavna tema počela lupat po bubnjevima, počeo sam skidat slike s zidova, kazaljke na njegovom satu, detalje na tkanini fotelje koje se sada ne sjećam, puštajući tako signalizirajuće rakete odbijanja, nije prošlo.

U četvrtim minutama, pod paljbom sam teške artiljerije, složene pravničkom točnošću i sigurnošću, odlika kojom se ja više ne mogu podičiti, zbog čega se i tipkam u matrix, i dajem ti dio sebe, dio misli, ali puno previše premalo da bi postojala mjerna jedinica za to, premalo da me poznaješ . Održavam se svjesnim i ne posežem za kontra argumentima iz njenog privatnog života, toliko transparentnim dokazima zatvorenih očiju, koji bi njene riječi ostavili bez samoglasnika i zareza, ostavljajući pritom (ameri mi imaju super sintagmu – benifit of a doubt») bez koje nema napretka . Oči možeš otvoriti samo svojom voljom . Na teži sam način naučio da postoji granica ukusa, granica nečijeg intimnog prostora u koji se NE ulazi . Rezultat bi bio erupcija emocija, raskidi prijateljstva i ne znam što sve ne, popraćeno suzama, jer si dopuštam previše dok je s druge strane meni osporavano pravo na mišljenje, makar i pogrešno . Da je razgovor završio u tim trenucima, sutradan ne bih bio podložan izranjavanim mislima, ali nije, već si je uzela shodnim objasniti mi kako sam inertan, djetinjast, i da samo serem po drugima, a ništa ne poduzimam, da sam kukavica, da... . morat ću pristati s rečeničnim nizom, jer ne vjerujem čega sam se sve naslušao, da bih si kasnije u stanu, za kraj, sam zadao smrtonosni udarac dobrome raspoloženju, na kojeg sam se baš privikavao .

Pete minute su u društvo uplele suborca koji je nadoknadio izostanak grčkog govornika . On nekako uspjeva moje misli pojednostaviti, pričiniti jasnije . Šteta što je razgovor ostao bez smjernica, pa ga je njegova žena, sjedeći mu dijagonalno, pogodila u ahilovu tetivu, shvativši odmah potom pogrešku, ostavljajući mi svježi primjer ljubavi . Fuga od par nevidljivih milisekundi, kad silovito reagiraš u afektu, jedan pogrešan takt koji sjebe kompoziciju, povisilica ideje krivo pročitane iz srca . Ponosan sam na nju što je u pravom trenutku shvatila, digla se od stola i pri ulasku u wc ulovila lijevom rukom umivaonik, gledajući odraz ogledala na licu . Pustila vodu, isprala ruke i obrisala grešku s vrata vlažnim rukama, vratila se za stol i ispričala svome mužu, koji je voli malo više nego je moguće . Reći ću još jednom bravo, ako već nisam . Drugoj ženi taj trenutak promiče, a traje par minuta dok ja slušam koliko njoj stvari nisu jasne s pola uha, što će me kasnije stajati previše.

Spuštamo se s gornjeg grada, spororadničnim epilozima i nepostojanim ritmom hoda . Signal kako nije gotovo, da sranje tek slijedi . Dosta mi je razgovora već sat vremena, ali opet sudjelujem u nevjerici . Hodamo ispred njih dvije i načujem nešto perifernim sluhom, ironično je što je zapravo nisam ni čuo, uz pretpostavku da je samo još jednom puhnula u svježe ugraviranu uvredu na mojem čelu, da dokaže koliko je «jača» . Odgovaram kako mi se više jebe, ljut na sebe, ne nju, jer oslijepih zbog razgovora i ne vidjeh ljepotu noćnih sjena po tkalči . Par koraka dalje, suze, kontekst koji sam prečuo bio je zajeban, otvorila se ciljajući na elementarnu ljudsku empatiju, apelirajući da pokleknem pred njezinim stavovima . Odbacujem riječima kočijaša, ubrzo shvativši što je rekla . Nepostojane boje glasa, konsternacija, nečije suze, pucam i ja, odlazak iz protesta uz gestu ruke u trzaju iznad glave, dok svakim korakom glas iza leđa nestaje i glavu ispunjava vakum . Srce neki sjebaniji osjećaj . U stanu sam nakon vožnje bez šuma zvučnika.

Počinju mi se vraćati slike razgovora, pa tako i jeka rečenice koju nisam čuo, a dovela je do kraha . Slažem se, i ja bih na njezinom mjestu tako odreagirao, ali samo na njezinom mjestu . Zaboravljam sve uvrede koje su pale s neba, jer ću si to tako protumačiti pošto mi je draža opcije nego da osoba kojoj se veselim, misli da sam površan ili djetinjast, kad je istina zapravo suprotna toj, a ja sam samo nevidljiv tvojim očima . Proziran ako misliš da te napadam, kritiziram . Govoriš mi da je to moj smisao, da sam to ja?

Dolazi mi sms, kaže da je zagrlim kad dođe doma, cimericu, jednu od odvjetnica, da se ispričam za jedan trenutak nepažnje kada je bure baruta ponovno podiglo balkan na jezike bez uzda, bez stege, kad sam na glasove koji su dolazili iz njenih usta, odgovorio s jebe mi se . Napravio sam to, pritom zaboravljajući na tren, tijelo je odradilo što je trebalo, ali ja to ne mogu, oprosti . Barem ne odmah, barem ne dok opet ne sjetim kako je lijepo biti neshvaćen, između redaka jednostavnog razgovora bez inverzija, pretjerivanja i ukrašavanja nečeg što je prekrasno samo u jednostavnosti . Tako da sam u međuvremenu licemjer, ako je to sud . Večer je kući donijela dvije porazne činjenice, prvu i najosnovniju, da me ne poznaje, a drugu koja iz nje proizlazi, a vrijeđa još više što me reže tamo gdje sam najtanji, na djelima . To je nehuman čin u mom svijetu kojeg sam večeras još više zavolio .

Tako je izgledalo tih par sati iz moje perspektive..nije potrebno komentirati, nije me potrebno razuvjeravati, uvjeravati ili ponižavati, ako griješim . Nikoga nisam osudio u odsutnosti, a da se je osuda ostala pravovažeća nikome ne zamjeram ništa, samo bih volio da mi se isto tako dopusti dioJ svemira u kojem ja možda stvari vidim na drugačiji način . Upravo je to jedan od bisera prijateljstva, dopustiti nekome pravo na stav, bez obzira shvaćao li ga i ne . Povjerenje, po nekima, razumijevanje po drugima, kaos po trećima .
*

Uzrok teške bitke bio je taj što ja ne idem ni prekrižiti glasački listić, a kritiziram stanje u domovini . Sve oko toga bilo je suvišno, sve riječi i rad mišića lica, jer je bezdan između nas što imamo različite softvere u glavi, pritom ne mislim na brzinu i memoriju, da ne ispadne opet neki krivo protumačeni trenutak .

Problem isto tako što je cijeli razgovor pošao krivim smjerom, jedan je od onih zbog kojih ja sada ne stojim s transparentom na markovom trgu iza svojih prigovora . Jedan od onih kad ljudi jednostavno ne žele vidjeti .

Bitne stvari su užasno jednostavne, rješenje svih problema na svijetu je vrlo jednostavno, samo ih treba osvijestiti, za rješenje je potreba masa, i onda zlo, koje je po definiciji ispod dobra, MORA nestati . Znam da ćeš sada reći, pa ja sam svjesna, ja se borim na ovaj ili onaj način . Sve to možeš ubaciti na početak zadnjeg odlomka, među stvari koje cijenim kod kvalitetnih ljudi . Ja samo mislim da bi trebalo biti puno bolje, i da je akutno umjesto aktualno stanje stvari poražavajuće, i pri tome ne mislim da svijet nije dobro mjesto za klince, veselje ili smijeh, da prostranstva nisu prostrana i da je tuga jedino što ostaje na dnu prazne čaše, da svijet nije čaroban....

Da li moj izlazak na biralište i haiku poezija križanja čini većeg čovjek nego sam sada? Da li to mojim mislima daje smisao? Ne . To su stvari koje može svatko napraviti, i bez obzira na uvjerenja, afirmativnim glasanjem za posrnule se ništa ne postiže jer su problemi malo dublji od glasačke kutije, a ja želim napraviti više od toga i ne želim pljunuti u more i biti prezadovoljan dolaskom plime koju je stvorio moj podvig . U kurac, kaj je to tak teško za shvatit? Ako ja mogu poštivani nečije stavove s kojima se ne slažem, po čemu su moji toliko za osudu?

Volio bih promijeniti svijet, ali ste me uvjerili da se to ne može, pa se samo nadam šutu shvaćanja koji će me uspavati za sva vremena i dimenzije, nakon završenog zadnjeg levela u ovoj ekraniziranoj igrici zvanoj život . Želim pročitati uloge, poslušati naslovnu pjesmu soundtracka, prisjetiti se svih zapleta i raspleta, no želim i vidjet koji je majstor napisao igru, da mu zahvalim jer je nisam uspio crackirat i napraviti nešto više, ne biti pasivan, ne biti djetinjast, ne biti nužan materijal za aplikaciju nečijih misli i stavova, jebat mater nepravdi a sam mislio da mogu....
*

Ako mi je nešto bitno u životu, onda je to nužnost da me dragi prijatelji krivo ne tumače, a ispada da ja nekome zamjeram što nije mrdnuo kurcem i strpao bandu iza roštilja, daj bože s jakom vatrom, da zamjeram tuđmanu što je umro ili titi što je bario sofiju loren, mirku filipoviću jer mu je smisao života razbit pičku fedoru, vlatki pokos koja u storyu nekoj djevojčici govori kako s umjetnim sisama nikada nije prekasno, Papi što je crkvena povijest bez božje ruke, pa tako u nedogled . Ne zamjeram, niti me je briga . Ispadam glup jer govorim da bi stvari mogle biti drugačije postavljene, što ću svakako uskoro i napisati, pošto mi riječi uživo ne dolaze . Ako već ne razumiješ zašto imam određene stavove, određena mišljenja, nemoj se petljat s visoka i govoriti kako griješim, radije pročisti glavu i pokušaj pričat bez okvira, bez naučenih obrazaca, bez predrasuda . Boli poput prvog seksa, ali kasnije uživaš u tome .

Iznimno cijenim mali broj ljudi koje poznajem i neke za koje sam čuo ili ih smislio, cijenim njihovu borbu, strast koju imaju, osjećaj pravednosti, iskrenosti i neiskvarenosti . To bi trebali znati, i ne dopustit da se to zametne zbog mimoilaženja u stavovima, idejama ili percepciji .

Vi ste osnova promjena i neprobojni štit .

Umjetna inteligencija više i nije neka novost za razliku od umjetnog života, u proširenoj definiciji umjetnog raspoloženja, stava, lika i djela, i bitka kako bi to rekao moj dragi profesor iz srednje škole, kojeg bih baš volio sresti nakon desetljeća godina . Umjetnoj inteligenciji se iskreno veselim, jer nemam strahova da će u 21 . stoljeću preuzeti kontrolu nad planetom i istrijebiti ljudsku rasu ili nas natjerati da im čistimo čipove . Uvođenje iste u komercijalnu upotrebu moglo bi riješiti mnoge probleme s kojima se susrećemo svaki dan, u hrvatskoj i češće . Bez obzira što sam u nekoj kolotečini dobrog raspoloženja, svejedno se spotaknem ponekad o stvarnost koja mi je iritantna, ako je gledam bez face liftinga i marketinških kampanja, što se dakako dogodilo i jučer, jer bih u protivnom radio u uredu i skratio odlazak, s ognjišta koje mi lagano pali dupe i čini me nemirnim, barem za jedan dan . Nadam se da sudbina nije zagubila datum mog odlaska, kao što je hranu siromašnima i pamet glupima.

Krivi dan od jutra do Sca, kebab u ciboni i nije bio toliko loš, pošto nisam sitničav po pitanju hrane . Svjetlo ugledah oko podne plus koji sat, i cijeli nikakav odem do tuša, propisno skinem gaće, pripremim alat za pranje zuba i još zatvorenog ili u najboljem slučaju mutnog lijevog oka uđem u kadu i pustim vodu . U mislima: Gazda hvala na toplijoj vodi u ove pothlađene dane! Nije u redu prisjećat se gazdinog lika koji mi je u tom trenucima izgledao kao neka svetinja iz albuma sličica svjetskih religija, s aureolama i u najbolju ruku čudnim svjetlosnim tragovima i plavim bekgraundom, ali moraš shvatit čovjeka kojem je vrući tuš jedan od životnih luksuza bez kojeg ništa ne bi imalo smisla . Prijelomni trenutak u danu!

Voda iz slavine nije krenula . U narednih par minuta sam izdrapao sve sličice, navukao gaće i iz protesta sjeo na pod dnevne sobe poput autističnog djeteta i počeo klimat glavom na zvukove koji su dolazili iz malih kutijica pored telke . Upalim je i dan kreće jedan level niže nakon što sam preletio preko vijesti, renate sopek, big brtoher najave i neke top models, top nešto, top zvijezde, a izbora đele hađiselimovića niti na jednom kanalu . Moram si pribaviti maxtv, mada mi je muka od same pomisli da dajem lovu toj bandi koja me je stajala set živaca, da ne spominjem kolegu s posla koji je i dan danas na jankomiru, zbog pucanja adsla svaki puta kad bi otvorio novu porno stranicu . U prosjeku svakih 8 minuta .

Frižider, knjiga, soba, traperice, idem do ureda, kupaonica, ogledalo, rupa na trapericama . U kurac . Kak rupa, od kuda?? Tjednima odgađam kupnju novih prijeko potrebnih hlača i sad sam stjeran pred zid, a ne volim kad mi netko-nešto limitira kretnje na bilo koji način . Izlazim iz stana vidno nadrkan i stanem nakon par trenutaka u žuti drek, gledam i ne vjerujem, srećom radilo se o komadu zemlje jer je ekipa digla pola ulice bagerom, što objašnjava čudan zvuk slavine kad sam bio u klimaksu prije tuša . Prvi kafić uz cestu pun, drugi puniji, ispred trećeg gužva . Oko dva bijesna auta par likova koji uspoređuju mehanizme spuštanja kožnih sjedala dok se bruse na večerašnje narodnjake i sponzorski sex, i još uvijek mi nije jasno kaj radi mala koja sjedi na haubi i gleda u vis zvijezde, dok vani je dan . Stanem na kiosku kupit cigarete, mada sam prestao pušit, i naleti nakemijano, utegnuto, silikonsko čudo od žene u koju bih se vjerujem na prvi pogled zaljubio kad bih vjerovao da je tako nešto moguće stvoriti nakon par minuta usputnog seksa, užasan sam, oprosti.

Otvaram kartu i gledam gdje je mercatone, jer mi je frend rekao kako ima guba stvari za kupit . Odem, kupim sako, zovem ga još prije toga da ga pitam koju boju je on kupio da imamo barem jedan različit komad robe . Usput mi veli da tu neću kupit traperice, nego da idem u city1 centar . Već u tom trenutku mi je zazvučalo kao shity1 . Prođem lišo uz jarun, vrbane, špansko i evo na na ljubljanskoj . Strava . Gledam i ne vjerujem, vrijeme stoji, auti stoje, svjetla stoje, sve stoji . Indikativno je kako su svi bili mirni, staloženi i nasmijani, bez truba ili jebanja majki u retrovizoru, što je dakako dijametralno suprotna situacija od sutrašnje, kad će u manjoj gužvi morat ići radit . Gledam u nevjerici tu idilu obasjanu nizom reklama, i naletim na lice ugroženije od mog, s ekstra dozom ljutnje, starijeg gospodina koji je uzaludno prilazio autima u nadi da će dobit neku kintu . Spustim prozor i dam mu par kuna, i pitam kaj mu ekipa govori, kaže nemamo, ili samo kimnu glavom - nemamo . Lik nestade po stazici koja vodi u špansko, zahvaljujući se pritom nizom naučenih rečenica, nadam se da je barem on bio iskren u toj idili hrvatske svakodnevnice .

Zajebem gužvu i odem do metroa, pa sporednim ulicama do neke njive prekrivene tragovima kamiona i hrpicama stvrdnutog betona, dasaka i raznog smeća, i sve to u sjeni velebnog izdanja shoping centra koji blista u sjaju svjetlećih natpisa . Izašao sam van prije nego sam ušao . Nije moj dan, previše ljudi, i dugi redovi na blagajnama, a ja sam u šobing bitci bez najboljeg ratnika koji me je nekada oblačio s guštom . Prvi dan otvorenje centra, 100.000 ljudi razmjenjivalo je poglede na tim zemljopisnim dužinama i širinama, kupovalo po 5 pari skija sniženih za 500%, brda jeftine vune koja će se tijekom prvog pranja omotati oko bubnja makine, stajalo u redovima bez kraja za promopicu od 5 kn i ziljardu drugih nepotrebnih tvari, sve na kredu, sve na đendo, sve fejk, i pritom su sretni za popizdit . Neću sada ispisat stranicu upitnika, ali to je to.

Kod frenda sam u stanu, cirkulira popriličan broj situiranih ljudi, sve neki menadžeri, ovi oni, a meni se ne da usta otvarat i dogovorit neki job, već se njišem na ritmove jamesa browna i pijuckam pelin, razmijenim par kurtoaznih rečenica na traci . Sjedamo nas četvore u kiju, što je iziskivalo otvaranje prozora jer smo odjednom ostali bez zraka i evo nas u Scu . Ne mogu se ufurat u čagu, niti počet komunicirat više od propisane pristojne norme . Ekipa se proširi, ulete neki novi likovi, neke nove djevojke, neke nove žene . I neki toliko nezanimljivi razgovori, da sam djevojku u prolazu pitao ima li maramicu, jer mi je stvarno trebala . Prekopa ona torbu i izvadi paketić, zahvalim se i ode . Krenem vadit maramicu i žena se vrati . To nisu obične maramice . Pročita naziv s paketića i tri reda raznih aroma, stimulatora, pročiščivaća, sastojaka . Nasmije se i ode.